ClubVibes

Objavljeno: 24.09.2009 u 08:40
Autor: x_skater

DJ Tecnotakimachine je čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.

Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.

Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.

Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.

Izvor: zurnal.info